nedjelja, 02.12.2007.
Bijele ruže....
Možda je došlo vrijeme da upoznam stranice sreće... Možda je došlo vrijeme da uz jutarnju kavu osjećam osmijeh na svom licu... da me ovo podosta zubato sunce grije svoj zrakama kao prije... Možda je došlo, a možda nije... samo me zanima kako da učinim taj veliki preokret u životu? kako da okrenem tu novu stranicu? Znam da se ja moram potruditi da učinim taj veliki korak... to sam i počela... počela sam živjeti za bolje sutra, a ne biti ukopana na mjestu i cijelo vrijeme se obazirati na prošlost... prošlost je samo jedna spona našeg života koje je bila i više nikada neće biti... zato se ne smijemo osvrtati u prošlost već uzdignute glave gledati i krenuti u budućnost... Zbog čega ja ne zaslužujem sreću? Zaslužujem ju kao svaki čovjek što živi na ovom prljavom svijetu... Što je zapravo sreća? Sreća je relativna stvar koja se skrila u našoj mašti, ali potiče naše raspoloženje... ako smo veseli zbog nečeg... to nazivamo srećom, ali mi sami zavrtimo taj film da nas te stvari čine sretnima više od nekih drugih... suprotno sreći je tuga... tuga je kada zavrtimo film da su neke stvari pogubne za naš život... i ja moram zavrtjeti film da me neke stvari čine sretnijima, ali ne one stvari koje sam prije smatrala srećom....
Posuta bijelim ružama...
Ležim...
Mašta me odvodi do njega...
Ja te ponovno grlim...
Posuta bijelim ružama...
Gledam...
Gledam u budući svijet...
Ponovno sam sretna...
nedjelja, 18.11.2007.
mukotrpne navike....
Postoje oni trenuci u životu kojima se posvećujemo više nego onima drugima... Postoje trenuci u kojima si sretniji nego u onima drugima... Postoje dani koji su bolji, a ima i onih lošijih... meni su u život ušli samo tužni trenutci... oni trenutci kojima se ne želim posvećivati, ali me nitko ništa ne pita... neko vrijeme sam vjerovala u onu poslovicu da smo sami kovači svoje sreće, sada više u to ne vjerujem jer nema sreće bez čovjeka kojemu sam podala svaki dio sebe... trudim se biti ono što nisam.... zbog čega je to tako? Zbog čega ja ne mogu više na miru pojesti ni popiti... sve mi je to neka obaveza... jedem najfinije jelo, a uopće ga ne osjećam... pijem najdraži sok, a uopće ga ne osjećam... pitam se gdje je tome kraj? Gdje je kraj toj patnji koja raste iz dana u dan? Nemam snage više.. nemam snage... a tako bi htjela biti vrapčić iz prethodnog bloga... htjela bi se iskoprcati iz ovog patničkog života... htjela bi se jednog dana ustati, a da ne pomislim njega nema...htjela bi da ništa više ne radim iz navike.... Vani je počeo snijeg... uhvatila me je sjeta jer dolazi Božić bez njega, a to me tako boli... sjetila sam se prošlog Božića kada je meni prvoj stisnuo ruku i naslonio svoje najmilije usne na moje... sada su ove moje usne beživotne... ove moje usne su mrtve... ove moje usne su tvrde poput olova... sve na meni je tako teško, čak i ova moja glava... ne mogu je više nositi... Bože... što da radim? Postala sam kao robot koji samo jede, spava, uči, ide van subotom, a uopće nema smisla.... Znam da sama sebi moram pomoći jer ako to sama ne želim nema mi pomoći... a kako ću to željeti kada nemam poticaj... nemam životnog elana... ali imam nade... ona nikada neće utrnuti, nadam se... imam nade u bolje sutra u ljepše jutro... imam nade da ću se ponovno smijati... da ću se ponovno najesti s nekim okusom u ustima... nadam se da ću ponovno biti sretna... nadam se i da će to biti što prije, a bez njega to neće biti cijelu vječnost... ali meni bi i vječnost bila mala kada bi znala da će se ponoviti ono od prije... htjela bi se ujutro pogledati u ogledalo, a da ne pomislim vidi ove nesretnice...
ponedjeljak, 22.10.2007.
Povratak ptičice, a tebe nigdje...
Šetam ulicom, zasuta snijegom i uživam u živahnom padanju ovozimskih pahuljica. Promatram njihovo vrtoglavo spuštanje na zemlju i ugledam koprcanje malog vrapčića na ulici. Sam na sredini crne i tužne ceste koja krivuda u nepoznato. Leži bespomoćan i tužan. Tada sam se sjetila jednog trenutka kada je taj mali vrapčić uletio u sobu gdje smo bili ja i On. On je svim svojim taktikama pomogao izbaviti tog vrapčića van, a ja sam se tome smijala. Tada sam bila sretna. Smijala sam se njegovom ushićenom trudu da oslobodi vrapčića kako bi se prepustili jedno drugom. Danas na ulici ja sam bila sama, bez nekoga tko će pomoći tom vrapčiću. Toliko sama da sam htjela da me ta krivudava cesta proguta da me zatoči u svojoj bezličnoj utrobi i da mi neda da se iskoprcam van. Prestravio me je crni osjećaj te neprestane sjete i nostalgije za nečim što mi je otkrivalo najljepši svijet. Tako mi je tada zafalio onaj moj vragolasti smješak, onaj njegov besprijekorni elan. Pokušavam stajati čvrsto na ovom bezdušnom svijetu, to uspjevam pred svima, ali kada sam sama onda sam kao taj vrabac koji se koprca iz svoje nesreće, a to ne može. Neko vrijeme je proletilo, ali lijepa prošlost nikada neće proletjeti. Satovi prolaze, sekunde začepljavaju neispunjeno vrijeme, a ja krivudam nepoznatim prostranstvima u potrazi za utjehom, no te utjehe nigdje nema. Čovjek je takvo biće da kada su u pitanju sentimentalne stvari korača bezglavo i nepredvidivo. Ja sam sićušan čovjek, nezaustavljiva pogleda, a opet tako krhke duše. Ja svoju dušu i srce ne razumijem. To sićušno malo srce, sada kada te nema, kuca samo da kuca i sve više i više polagano koči. Ponekad se pitam hoće li moje srce ikada više zakucati kao onog dana kada sam osjetila miris kupke na tvojoj koži? Hoće li ikada to moje malo srce zakucati kao onog dana kada sam čula Volim Te? Hoću li se ikada iskoprcati? Na sreću moj mali vrabac s ceste je imao sreće, nakon dugog truda i koprcanja on je uspio. A hoću li ja uspjeti ovisi o mome trudu. Ja nemam volje za trud, ja nemam volje pokušavati nešto što nisam, ja imam volje jedino otići negdje gdje ne postoje misli. Želim otići negdje gdje me sve ispunjava. Želim otići u onaj mali sobičak u kojem sam provodila najlijepše sekunde, a to je sada moguće samo u snovima.
nedjelja, 14.10.2007.
Sanjam.......
Sve što sam oduvijek sanjala ostalo je tamo daleko, sakriveno u daljini i satrveno do temelja. Znate kada sjedite sami u sobi bez ikoga i kada razmišljate o nedokučivim sponama vašeg života. Najradije bi onda da je netko kraj vas, da vas taj netko zagrli i utješi. Sve to sam imala, a onda se to raspuklo na milijune latica. Pitam se kakav sam ja to čovjek? Kakav sam ja čovjek koji razmišlja samo o sitnicama? Ali, to za mene nisu bile samo sitnice, to je za mene bila cijela vječnost. Ti zagrljaji su me činili sretnom, zaštićenom, svemogućom. A, što ću sada kada tih zagrljaja nema više? Sada mi samo prostaje da te zagrljaje sanjam.
A sanjati što uopće znači sanjati? Zaspati, biti u nekoj uvrnutoj stvarnosti i onda se ponovno probuditi, to su snovi?
Ne, to nisu snovi, snovi su nešto za čim težiš, nešto za čim luduješ, nešto što te uvijek odvodi tamo gdje si sretan. No, ti snovi ponekad znaju biti teški, teški poput olova, a opet svemogući jer ti samo oni ostaju. Meni su ostali samo snovi. Sve od čega mi se sastojao tadašnji život odvodilo me je u pohlepne snove, no sada kada nema toga tadašnjeg života snovi su mi sitnice, snovi su mi da ću Te ponovno sresti u budućem životu. U djetinjstvu, su mi snovi bili nedokučivi i toliko nestvarni, a opet su za mene bili mogući. Sanjala sam da ću upoznati djeda Mraza, sanjala sam da ću za rođendan dobiti princezin dvorac. Sada, kada su mi ti snovi stvarniji, opet su neostvarivi, pa zbog čega onda uopće postoje? Vjerojatno zbog toga da nas izvedu iz uobičajene kolotečine, kolotečine istvih stvari, događaja, ljudi. Ti snovi te odvode na putovanje. Putuješ ondje gdje bi bio najsretniji. Pa koliko god ja tvrdila da su moji snovi iz djetinjasta i snovi iz sadašnjosti različiti, oni su isti. Razlika je samo u tome što se snovi mjenjaju iz razdoblja u razdoblje. U djetinjstvu ti snovi su bili neostvarivi i sada su moji snovi neostvarivi. I ako mi se ostvare ti snovi nastati će novi kojima ću opet težiti. Doduše, nisam dobila princezin dvorac, nisam se upoznala s djedom Mrazom, ali sam imala što sanjati. Ovi snovi mi se možda jednom ostvare, možda nikad. Samo znam da bi bez njih propala do temelja.
Voljela sam cijelim svojim bićem Tebe, tako sam te voljela i da su bar osjećaji pobjegli. Ali ljubav nije prošla, imat ću je u snovima, oni su mi jedino svijetlo. Snovi možda jesu uzburkane misli nedokučivog karaktera, ali bez njih čovjek ne bi imao zbog čega živjeti.
